Na sceni gimnazijske svečane sale, 23. aprila u 19 sati, održano je Veče besjede. Pod mentorstvom naših dragih i posvećenih profesorica, Milene Pajović i Marije Marković, preplitale su se riječi i kao čista voda pretakale se iz naših umova i srca u duše naše publike, naše direktorice, koja svaku aktivnost svojih učenika pažljivo isprati, naših neumornih roditelja i prijatelja bez kojih ništa ne bi bilo ni važno, ni uspješno. A mi smo besjedili, pjevali i igrali. Srećni, zadovoljni, ustreptali, svoji… Balša Božović nas je podsjetio kako je besjedio onaj koji zna i kako je najvažnije „Biti čovjek”. „Ako možeš” govorila je Mija Petrić, uz klavirsku pratnju Marka Šušića… „Osjeti mladost što me gradi, jer ubere svoje, pa iznova zasadi...” Anja Đoković govorila je „Pesmu ženi”, Anđela Marunović „Našu tajnu” i „Umjetnost oplemenjuje čovjeka”, Aleksandra Obradović „Mladosti, imam budućnost za tebe”, Jovan Despot „Pravdu”, Lucija Jovanović „Gospodo milioneri, dozvolite da vam se obratimo”, Vladmir Laković i Ema Bahtijarević, kroz „Ljubavno pismo” i ples u sjenkama, uz podršku inspirativnog nastupa Sofije Vujović i Marka Perunovića, ostavili su na publiku poseban utisak… Ko nije vidio taj ne zna šta je propustio. A ja, Milica Milović, ja sam sve nas držala čvrsto u zagrljaju i skupljala svaki djelić naših misli, naših riječi, da se ne zaborave. Uživali smo.
