Kada je prije par mjeseci Gimnazija uvrštena na turističku mapu Podgorice kao znamenitost glavnog grada i svečano otvorila svoja vrata svim posjetiocima, nijesmo ni pomislili da će samo par mjeseci kasnije žamor djece u hodnicima i učionicama zamijeniti glas nastavnika koji u praznoj učionici govori u televizijsku kameru, i da će, umjesto turista, u neobično tihim hodnicima, tek po negdje zalutati po neka sjenka.
Prkosila je podgorička Gimnazija ratovima i oduprla se zlonamjernicima i zlim vremenima, a prkosi i danas, kada se svi borimo sa nevidljivim neprijateljem. Nekada su je branili partizani, njemački vojnici od Njemaca nacista, branili su je i heroji učenici, a danas ona brani sve nas. I umjesto turista koji bi se divili istoriji ispisanoj na izlizanom mermernom stepeništu, masivnim betonskim stubovima i visokim tavanicama, danas je Gimnazija prigrlila svoje bivše i sadašnje učenike, i sve ostale nastavnike koji se nesebično daju u ovim ne tako običnim vremenima. Danas nas je Gimnazija objedinila i ujedinila, približila nas jedne drugima, naučila još jednu važnu lekciju. Ispružila je svoje ruke i jako zagrlila svu svoju djecu, one mlađane koji jedva čekaju da se vrate u svoje školske klupe, na vlasima trave sjede u hladovini hrasta i slušaju muziku na guvnu, ali i one starije koje je iznjedrila, podučila i pustila da se otisnu da svoje znanje podijele u drugim školama.
Gimnazijo, hvala ti.
Nataša Bešović, profesorica engleskog jezika i književnosti
